Meni su Casio satovi oduvijek posebni

Jutarnje sunčevo svjetlo sjalo je kroz staklene prozore dok je moja prijateljica odmicala zastore. Ona se nasmiješila i pogledavši na moj ručni sat oklijevajući upitala: Zašto uvijek nosiš sat? Istina je bila da mi je to navika još od fakultetskih dana, a Casio satovi su mi toliko prirasli srcu da sam uvijek imala jedan na ruci.

Kad sam bila osmi razred, molila sam oca da mi nabavi ručni sat (jer su mi se Casio satovi već tada svidjeli), a on je obećao da će mi kupiti ručni sat ako budem prošla s odličnim uspjehom jedan težak predmet. Učila sam danju i noću, postigla dobre ocjene, ali i dalje je bilo daleko od odličnog. Mislila sam da će se očevo srce otopiti i da će mi možda kupiti sat u srednjoj školi – ali to se nije dogodilo. U srednjoj školi postigla sam prilično dobar rezultat i poslao me u daleki grad po diplomu. A da mi bude motivacija za rad i učenje, otišli smo kod urara u drugom selu gdje su bili na prodaju razni Casio satovi i tamo mi je otac dao da odaberem jedan koji će urar rezervirati ukoliko će mi obrazovanje dalje dobro ići.

U gradu su mi se rugali zbog izgleda, nepoznavanja svijeta oko mene. To me nije obeshrabrilo i s vremenom su oni koji su me ismijavali i zadirkivali počeli cijeniti moju inteligenciju, poštenje i prosudbe. Sudjelovala sam u svim izvannastavnim aktivnostima i natjecanjima, no dva obroka u hostelu nisu mi davala dovoljno snage i jednog sam se dana tijekom školskog natjecanja srušila na pozornici. Odvedena sam u bolnicu – sjećam se da su mi se i u tim trenucima Casio satovi motali po glavi. Kad sam se probudila stol mi je bio pun voća, suhog voća i kutijice umotane u sjajni papir. Prvo su na vrhu bili papiri gdje su bili prikazani razni Casio satovi, a ispod je bila kutijica sa onim koji sam ja odabrala. Od tada ga nisam skidala s ruke. A od tada do danas mnogi su Casio satovi bili na toj istoj ruci.

…